To je jako velika zemlja s jako velikim legendama. Bez cesta, bez stalnih građevina; samo prostrano nebo, čupava suha trava i vjetrovi koji metu. Ekipa BBC-a zaustavila se popiti slanog mliječnog čaja u nomadskim okruglim šatorima i snimiti nekoliko kadrova konja i koza. Povremeno bi se zaustavili tek toliko da se zaustave – provincija Ömnögovi, Mongolija, beskonačna je i s automobilom. Kako bi to tek bilo s konjem… Ovo je zemlja Džingis kana, ratnika koji je pokorio svijet na leđima konja.
Njegova priča ispunjena je otmicama, krvoprolićima, ljubavlju i osvetom. Džingis kan nekoć davno vladao je svime između Tihog oceana i Kaspijskog jezera. I prije nego što će umrijeti, zatražio je da ga se pokopa na tajnom mjestu. Ožalošćena vojska prenosila je njegovo tijelo u njegov rodni kraj, ubijajući svakoga na koga bi naišla kako bi sakrila put kojim se kretala. Kad su vladara napokon sahranili, njegovi su vojnici projahali na 1000 konja preko tog mjesta kako bi uništili svaki trag.
U 800 godina od njegove smrti, nitko nije uspio pronaći grob Džingis kana. Strane ekspedicije pokušale su ga tražiti kroz povijesne tekstove, preko prostranstava, čak i promatrajući Mongoliju iz svemira. Projekt “Dolina kana” National Geographica koristila je satelitske snimke u masovnom lovu na grobno mjesto. A ono što je u svemu tome najzanimljivije jest to da – Mongoli ne žele da ga se nađe. Nije stvar u tome da Džingis kan ne bi bio značajan za tu zemlju, upravo suprotno.
Njegovo je lice na novčanicama i na votki. Ovako popularan vjerojatno nije bio još od svoje smrti 1227. Za stranca bi moglo biti komplicirano razumjeti taj tabu u potrazi za njegovim grobom. Opiranje pronalasku često su strani mediji romantizirali pričama o prokletstvu, o vjerovanju da će svijet prestati postojati ako se grob pronađe. Riječ je legendi o Tamarlaneu, tursko-mongolskom kralju iz 14. stoljeća čiji su grob sovjetski arheolozi otvorili 1941.
Odmah nakon uznemiravanja tog groba, nacistički vojnici napali su SSSR, počelo je jezivo krvoproliće Drugog svjetskog rata na istočnom frontu. Praznovjerni ljudi to bi mogli smatrati uzrokom i posljedicom. But Uelun, prevoditeljica, svakako nije praznovjerna. Mlada Mongolka s diplomom međunarodnih odnosa s Državnog sveučilišta Buryat u Ulan Udeu u Rusiji smatra da je riječ o poštovanju. Džingis kan jednostavno nije htio da ga se nađe.
“Oni su napravili toliko toga, sve u nastojanju da sakriju grob”, istaknula je. Njegovo otvaranje bilo bi kršenje njegove posljednje želje. To je zajednički osjećaj. Mongolija je zemlja duge tradicije i dubokog ponosa. Mnoge obitelji drže izvješenima tapiserije s likom Velikog kana. Neki se identificiraju kao “Zlatni potomci”, uspostavljajući svoje naslijeđe s kraljevskom obitelji. Kroz cijelu zemlju ratnik ostaje moćna ikona.
Osim kulturnog pritiska da se poštuje Džingis kanova posljednja želja za tajnosti, mnoštvo tehničkih problema priječi pronalazak groba. Mongolija je golema i nerazvijena, više od sedam puta je veća od Velike Britanije, a ima samo 2% duljine britanskih cesta. Stanovništvo je tako rijetko da je rjeđe naseljen od nje samo Grenland. U takvim okolnostima, svaki pogled predstavlja epska divljina. Čovječanstvo, čini se, tu je samo kao mjerilo.
Dr. Diimaajav Erdenebaatar posvetio je svoju karijeru kako bi u službi arheologije prevazišao takve probleme. Šef Odjela za arheologiju Državnog sveučilišta u Ulan-Batoru, on je bio dijelom prve zajedničke ekspedicije koja traži grob. Japansko-mongolski projekt nazvan “Gurvan Gol”, u prijevodu “Tri rijeke”, fokusira se na Džingis kanovo rodno mjesto u provinciji Khentii kroz koju protječu rijeke Onon, Kherlen i Tuul.
Bilo je to 1990., iste godine kad je došlo do mongolske demokratske revolucije, kad je zemlja mirno odbacila komunističku vlast za nov, demokratski sustav. Ona je tada odbacila i potragu za Džingis kanom i javni su prosvjedi zaustavili projekt Gurvan Gol. Uelun i ljudi s BBC-a Dr. Erdenebaatara na sveučilištu smo se sastali kako bismo pričali o grobovima, posebno o sličnostima između njegovog sadašnjeg projekta i počivališta Džingis kana.
Od 2001. on iskopava 2000 godina staro groblje kraljeva Xiongnu u središnjoj mongolskoj provinciji Arkhangai. Dr. Erdenebaatar vjeruje da su Xiongnu bili preci Mongola, što je teorija u koju je vjerovao još Džingis kan. To bi moglo značiti slične pogrebne obrede i grobovi Xiongnu mogli bi upućivati na to kako bi mogao izgledati grob Džingis kana. Ovi kraljevi pokapani su na dubinu veću od 20 metara u komore od trupaca, s oznakom na površini u obliku kvadrata od kamenja.
Dr. Erdenebaataru trebalo je 10 ljeta dok nije uspio iskopati prvi grob, kojega su ionako već poharali pljačkaši. Unatoč tome. Sadržavao je bogatstvo dragocjenosti, koje su ukazivale na diplomatski doseg Xiongnua; kineska bojna kola, rimsku staklenu čašu i mnoštvo dragocjenih metala. Dr. Erdenebaatar odveo ih je do sveučilišnog sićušnog muzeja kako bi razgledali pronađeno. Zlatni i srebrni ornamenti ukopani su skupa s konjima žrtvovanima na mjestu sahrane.
Ukazao je na leoparde i jednoroge u dizajnu, kraljevske ukrase koje je koristio i Džingis kan, pa i njegovi potomci. Mnogi vjeruju da je Džingis kanov grob ispunjen sličnim blagom prikupljenim diljem mongolskog carstva. To je jedan razloga zašto je zanimanje stranaca i dalje tako snažno. Ali doznati je li Veliki kan sahranjen u stilu Xiongnua, moglo bi biti komplicirano, ako ne i nemoguće, to znati sa sigurnošću.
Takav bi se grob mogao sakriti pukim uklanjanjem kamenja za označavanje, a s glavnom komorom na dubini od 20 metara moglo bi biti nemoguće pronaći ga u prostranstvima Mongolije. Kad su pitali Dr. Erdenbaatara misli li da bi Džingis kanov grob ikada mogao biti pronađen, odgovorio je mirnim, skoro nezainteresiranim slijeganjem ramena. Već i sada njegov život neće biti dovoljan za sav njegov rad. Povijest je prevelika.
Folklor smatra da je Džingis kan sahranjen na vrhu planina Khentii, koji se zove Burkhan Khaldun, oko 160 kilometara sjeveroistočno od Ulan-Batora. Na toj se planini on sakrivao još kao mladić i zaklinjao se da će se tamo vratiti tek kad umre. Znanstvenici se, međutim, ne slažu oko toga gdje bi se točno mogao nalaziti na toj planini. Ako uopće. “To je sveta planina”, rekla im je Dr Sodnom Tsolmon, profesorica povijesti na sveučilištu u Ulan-Batoru, stručnjakinja za 13. stoljeće.
“To ne znači da je on tamo sahranjen.” Znanstvenici koriste povijesne zapise kako bi locirali mjesto Džingis kanovog groba. Samo, slike do kojih dolaze često su kontradiktorne. 1000 konja koji galopiraju sugeriraju da je riječ o dolini ili nizini. Da stvar bude gora, identificirano je čak pet planina koje se z ovu Burkhan Khaldun, iako se općenito smatra da je moderni “Burkhan Khaldun” povijesno točno mjesto. A na tu planinu ionako se nije mogla popeti niti novinarka BBC-a niti dr. Tsolmon; žene ne smiju na svetu planinu.
Čak i okolica nekoć je bila zatvorena za sve osim kraljevsku obitelj. Svojedobno znano kao Ikh Khorig, ili “veliki tabu”, Khan Khentii danas je strogo zaštićeno područje pod UNESCO-om. S takvim statusom, Burkhan Khaldun ostao je izvan dosega istraživača, što znači da sve teorije o tome gdje je Džingis kan, zapinju u limbu. A s grobom, kako se čini izvan dosega, zašto to ostaje tako kontroverzna tema u Mongoliji? Džingis kan je naprosto najveći mongolski junak.
Zapad ga se sjeća samo kao osvajača, a Mongoli ga se sjećaju po onome što je stvorio. Njegovo carstvo povezivalo je Istok i Zapad, omogućilo je procvat Puta svile. Njegova je vladavina otkrila koncepte diplomatskog imuniteta i vjerskih sloboda. Uspostavio je pouzdanu poštansku službu i korištenje papirnatog novca. Džingis kan nije samo pokorio svijet, on ga je i civilizirao. On je do danas ostao lik od ogromnog poštovanja, što je razlog zašto Mongoli poput Ueluna žele da mu se grob ne uznemirava. “Da je htio da ga pronađemo, ostavio bio nam nekakav znak.” To je njena konačna riječ.
